Od Suzane Jurakić za Metalku
METALKA
Nekada davno u srcu moga grada
rodila se jedna ljepotica od metala.
Ta je ljepotica imala dušu
i krila laka,
pa su je zbog toga STARČEVIĆI
nazvali METALKA.
Ona i dalje živi u MESIČEVOJ 45.
Narasla je i postala sve veća.
Malo je takvih cura u gradu,
finoga soja i tako dobroga kroja.
Svakim danom sve je čvršća.
Pijevac ju zorom ne budi,
jer ne kukuriče više.
A onaj što radi sam
polomio se kao štapić Bobi,
pa sada mala širi krila svoja
i ponovno je na slobodi.
Na jadno je krilo uđi.
Prošetaj njome kao
po svojoj kući,
na drugo sa rukama punim izađi,
pa se onda ti tu snađi!
Ali kroz njena krila
vodi te ekipa tako dobra i mila.
U sve su upućeni i sve znaju.
Kako brusilica brusi,
perilica rublje pere,
a pas je dobio novi lanac
i više se ne dere.
Na plavome biciklu
ti obiđi pola svijeta,
ali znaj kada se vratiš
na starome mjestu
u MESIČEVOJ 45
METALKA te uvijek čeka.
